Sjaj epohe

Sjaj epohe” je bio prvi roman generacije koja je prošla iskustvo punka i novoga vala. U njemu su se prvi puta u povijesti hrvatske književnosti pojavili nogometni navijači i to onakvi kakvim ih danas znamo sirovi i adrenalizirani ispunjeni idealima uz koje se spremno umire. “Sjaj epohe” bio je prvi naš urbani prozni tekst od onih koji će se nastaviti ispisivati krajem devedesetih i koji će u jednome trenutku postati naraštajna manira. To je bila ta naša gradskost i naš identitet koji ćemo stvarati i trošiti i od kojega ćemo u velikoj mjeri živjeti u vremenima post-jugoslavenskih bijesnih i krvavih nacionalizama. Boro Radaković ga je stilizirao i dovršio u “Sjaju epohe”. Spletom okolnosti i logikom zlih vremena on je eto postao nehotični i slučajni začinjavac prve hrvatske književnosti nakon raspada... “Sjaj epohe” teče u dva naizgled vrlo različita čak i disparatna narativna toka. Prvi je urbani punkerski navijački i londonski pun gnjeva i eskapizma jedne subkulturne religije. Drugi je ispunjen čemerom socijalističkih ceremonijala redakcijskih i komitetskih sastanaka unutarpartijskih spletki prijetnji razočaranja i disidentskih inicijacija... Paradoksalno jest ali danas taj dio priče razumijem puno bolje nego u doba kad nam je u velikoj mjeri određivao sudbinu... Miljenko Jergović