Poglavnikova bakterija

U novoj proznoj knjizi Borisa Dežulovića "Poglavnikova bakterija" opet prepoznajemo vrline koje su ovog pisca učinile tako omiljenim diljem jugoslavenskih prostora: virtuozno pripovijedanje originalan humor vješto poigravanje s kojekakvim žanrovima stilovima i diskursima.Koje god da se teme dohvati svejedno je li riječ o teoriji zavjere nogometnim navijačima ratnim sudbinama ili morskim psima on piše lako kompetentno i zabavno. Sâm čitatelj ponekad nije siguran želi li ga Dežulović nasmijati ili rasplakati jer se u ovim prozama umalo sabire nespojivo. Jedno je sigurno – nitko danas u hrvatskoj književnosti tako ambiciozno ne kalemi najduhovitije poante s onim najmračnijim ili opuštenost i eleganciju s moralnom odgovornošću.Kritičari su već ispisali brojne reference na koje se Dežulović poziva u svojoj poetici. Čitateljima je možda važno a možda i ne da je ovaj pisac učenik i Groucha Marxa i Montyja Pythona. Oni već znaju da Dežulovićeva proza spada među one ipak rijetke stranice hrvatske književnost u kojima će zasigurno uživati.