Emancipovani gledalac

Jacques Ranciere je ona vrsta intelektualca kojoj je zaista teško dodjeliti neko mjesto na intelektualnoj karti sveta. Kojom god temom da se bavi pedagogijom filmom književnošću političkom teorijom ili estetikom njegova će metoda biti pronalaženje raskoraka značenja u svakome od tih tematskih krajolika i održavanje trajne napetosti među tim značenjima. Samo je tako moguće oduprijeti se reduktivističkoj kušnji odnosno kušnji amputacije jednog dijela stvarnosti kako bismo lakše potvrdili svoju tezu. Ranci?re tako po definiciji ne pripada nijednoj filozofskoj školi ili struji ali zato dijeli jedno suštinsko iskustvo svoje generacije kojemu će uvijek biti vjeran: događaj pariškog Svibnja ‘68. Polazeći od iskustva i refleksije tog događaja Ransijer će izgraditi vlastitu ideju politike koja se temelji na jednakosti kao i svojevrsnu teoriju emancipacije. Upravo će se pomoću te teorije intelektualne emancipacije odreći svih onih draži u kojima filozofi ali i naučnici obično najviše uživaju: a to je pozicija onoga koji zna pozicija više inteligencije.