Andrićevo svjetlo iznad puta

Poetika Ive Andrića iz aspekta Jungove analitičke psihologije s posebnim osvrtom na pripovijetku "Jelena žena koje nema" i ostale pojavne manifestacije Jelenine. Andrić se kao (još od Ex Ponta!) dokazano epifanijski autor u Jeleni i kroz Jelenu pojavljuje kao konačno osviješten JA vlastita opusa u tumačenje kojega smo krenuli „oboružavši“ se jungovskim znanjima i teorijama o nesvjesnom i simbolima. Izbor upravo arhetipske kritike nije se pokazao pogrešnim jer nam je takav pristup omogućio približavanje autoru na sinkronijskoj ali i dijakronijskoj osi što se pokazalo krucijalnim za očitavanje mitske građe i mitskoga načina mišljenja. Opisujući svoje likove Andrić je opisivao i sebe a time i univerzum.